dethatching

http://www.animalandnature.com
http://mycutebaby1.blogspot.ba
http://mycutebaby1.blogspot.hr
http://mycutebaby1.blogspot.rs
https://www.youtube.com/channel/UC2uR...
Uz pravilnu ishranu i držanje, životni vijek afričkog tvora iznosi sedam do deset godina. Odnosite se prema njemu kao članu vaše porodice, a on će vam zasigurno pružiti puno nezaboravnih trenutaka smijeha, veselja i nježnosti.
Zanimanje za afričkog tvora kao kućnog ljubimca u poslednjih je nekoliko godina je naglo poraslo . U SAD-u su na trećem mjestu po popularnosti iza pasa i mačaka što navodi na zaključak da su odlični kućni ljubimci, čemu posebno doprinosi njihov mio i drag izgled.
Spavaju i do 18 sati na dan, na osnovu čega se može zaključiti da ne spadaju u zahtjevne ljubimce no varate se ako mislite da im se nećee morati posvetiti.Kada su budni, trče i skaču, pršte energijom i žele se igrati s vama. 
 
Afrički tvorovi nisu glodavci. Smatra se da porijeklo vuku od udomaćenog europskog tvora, od prije 2.5000 godina, a pripadaju porodici zvjeri i imaju oštre zube koje vrlo često upotrebljavaju. Koža im je dosta debela, a kako se međusobno grickaju u igri treba pripaziti da to isto ne učine vama kada se s njima igrate. Zbog njihovih oštrih zubića i jakog ugriza ne preporučuju se porodicama s malom djecom - može doći do povreda i suza.
Osim što veći dio dana provode spavajući, tvorovi se uglavnom ne glasaju. Ponekad ispuste glas, kad su jako uzbuđeni ili preplašeni, ali neće vas buditi noću kao što je to, recimo, slučaj s mačkama i s psima. Zbog toga su idealni za stan no mora se voditi računa o tome da ih prvo morate zaštiti na način da im se onemogući pristup mjestima koja bi mogli oštetiti. Dobro ih je imati konstantno pod nadzorom jer su vrlo nestašni
. 
Dresura za tvorove uključuje dvije stvari: naučiti ih koristiti pjesak za obavljanje nužde te ih naučiti da ne grizu. Većina tvorova odmah shvati za što služi pijesak, no ako to ne svlada iz prve, nemojte očajavati nego budite strpljivi. Grizenje je problem kod tvorova upravo zbog oštrih zubića i to je ono na čemu se treba raditi onog trena kada vam tvor dođe u dom. Uz malo strpljenja i pokoju riječ ohrabrenja vaša nestašna zvjerčica postat će umiljati tvorić. Ako svom novom kućnom ljubimcu pružite dovoljno ljubavi i pažnje dobit ćete razigranog, sretnog i neobičnog dlakavog prijatelja koji će vas svakodnevno uveseljavati.
Nakon dolaska u novi dom, tvorića s kavezom smjestite na mirno i toplo mjesto, puno svjetlosti. Tvorić je po prirodi jako radoznala životinjica te kavez nikako nemojte smjestiti u zabačeni dio stana gdje će vas vrlo rijetko moći vidjeti. Prvih par dana budite izrazito strpljivi i ostavite tvorića da se privikne na novu okolinu. Tvorići spadaju u životinjice koje su jako podložne stresu i velika su zlopamtila, zato u početku kavezu prilazite lagano, bez naglih pokreta. Prema životinjici nikada ne smijete biti agresivni i uvijek ih polagano i nježno uzimajte u ruke. Način komuniciranja afričkog tvora s vlasnikom je lagani ugriz. On najčešče označava poziv na igru i nježan je. Jakim ugrizom tvorić daje do znanja da nije raspoložen za igru ili da vas se boji. Od malih nogu tvorića se treba privikavati na vaš dodir. Pripitomljavanje obično traje par sedmica, a vrši se na način da se tvorić mazi i da mu se tepa, čime se kod životinjice javlja osjećaj ugodnosti. Tvoriću se nakon kratkog razdoblja maženja kao nagrada ponudi neka poslastica te će on vrlo brzo maženje početi povezivati s nečim dobrim. Nakon završene faze pripitomljavanja tvorići će se sa svojim vlasnikom obožavati igrati. Najdraže su im igre skrivača i lovica. Tvorići u komunikaciji i igri vrlo često ispuštaju različite glasove i izvode vratolomije. Po njima ćete vrlo brzo shvatiti kakvog su raspoloženja.
Vlasnici vrlo često svoje radoznale životinjice izvode u šetnju. Tvorića je obvezno staviti na specijalni povodac napravljen baš za njih te morate neprestano biti na oprezu kako se ne bi negdje zavukao.Šetnju uvijek obavljate na istim lokacijama i livadama za koje ste sigurni da na njima nema pasa i da će se na njima tvorić osjećati veselo i opušteno.

http://www.animalandnature.com

http://mycutebaby1.blogspot.ba
Činčile žive i do 20 godina. Prije nego što odlučite da nabavite činčilu dobro razmislite kakve životne planove imate za narednih 10 ili 20 godina. Životni vijek činčile u prirodi je oko 10 godina dok u “zarobljeništvu” dobro njegovane mogu da žive 15, a neke čak i 20 godina Ako planirate da gradite karijeru u inostranstvu ili da putujete svijetom, činčila možda nije pravi izbor za vas.
Činčile su glodari. Kada se odlučite za ovog ljubimca analizirajte prostor u kom ćete ga držati. Činčile vole sve da grickaju – od električnih kablova, odjeće, obuće do drvenog namještaja. Raščistite prostoriju od svih stvari koje ne želite da vam uništi, pa je tek onda pustite da se šeta. Ali i tada je držite na oku.
Činčile su noćne životinje. Kao i većina glodara, činčile su aktivne uglavnom noću, dok im je tokom dana potreban mir. Imajte ovo u vidu ukoliko planirate da dijelite sobu sa činčilom, a imate lak san. Noću mogu biti izuzetno glasne dok grickaju svoje drvene igračke, skaču po kavezu ili trče u svom točku. A mogu postati nervozne ukoliko je vaša porodica glasna i tokom dana provodi puno vremena u prostoriji sa činčilom.
Činčile vole hladne prostorije. Činčile imaju izuzetno gusto krzno, a nemaju znojne žljezde. Zbog ovoga nemaju mogućnost da regulišu tjelesnu temperaturu, pa je potrebno držati ih u suvoj i hladnoj prostoriji. Idealne temperature za činčilu su od 3ºC do 25ºC.
Činčile nemaju neprijatne mirise. Upravo zbog nepostojanja znojnih i lojnih žljezda činčile nemaju neprijatne mirise kao neki drugi kućni ljubimci. Ako redovno održavate higijenu kaveza, a trebalo bi zbog zdravlja vaše činčile, vaši gosti nikada neće imati primjedbe da vam se u stanu osjeća miris životinje.
Činčile zahtijevaju veliki kavez. Minimalne dimenzije kaveza za činčilu su 50x40x60 cm i to ukoliko vaša činčila dosta vremena provodi van kaveza. Za činčilu koja rijeđe izlazi iz svog kaveza pokušajte da obezbijedite što veći kavez. Najbolje na nekoliko spratova, da činčila ili više njih, mogu da se penju i da skaču.
I jedna dodatna informacija. Ako se odlučite da izaberete ove slatke krznene životinje sigurno ćete svakodnevno uživati u njihovom društvu.

Domovina činčila su južnoamerički Andi. Početkom 20. vijeka donijete su u SAD i Kanadu, gdje za kratko vrijeme postaju popularni kućni ljubimci. U Evropu dolaze tek sredinom prošlog vijeka.
Uzgoj činčila podrazumjeva posjedovanje prostora koji mora biti čist, suv i prozračan. Uzgoj je jednostavan, a zahtijeva malo prostora i vremena. Zbog izuzetno gustog krzna, ne preporučuje se držati kavez sa činčilama na temperaturi višoj od 25ºC. Treba izbjegavati promaju i direktnu sunčevu svjetlost. Kavez kao i posude za vodu i hranu nikako ne smiju biti od plastike, jer će ih činčila pregristi. Pošto su činčile noćne životinje, u kavez možete staviti i kućicu, kako bi se tokom dana mogle odmarati u njoj. U kavez svakako stavite i grančice voćaka (jabuke, kruške, lješnik) za grickanje, kao i kupovne "grickalice" i igračke. Čišćenje je potrebno vršiti svakih sedam dana.
Svakodnevna njega podrazumjeva kupanje u pijesku, hranjenje i pregled životinja. Činčile se ne smiju kupati u vodi jer bi se na taj način uklonila prirodna ulja iz krzna koja im štite kožu i pomažu u regulaciji tjelesne temperature. Zato se, umjesto u vodi, činčile kupaju u pijesku.

Južnoamerička činčila je biljojed i hrani se specijalnom briketiranom hranom za činčile. Svaka činčila dnevno pojede 20-25 gr. briketa. Preporučljivo je jednom nedjeljno davati komadić jabuke i sijeno koje mora biti potpuno suvo, kvalitetno i bez plesni. Životinje zahtijevaju sviježu vodu koja im se daje putem pojilice.

Činčila je vrlo otporna životinja ali traži pravilnu ishranu, dobre uslove i njegu. Najčešći problemi koji se javljaju kod činčila su crijevne infekcije i gljivična oboljenja. Ovi problemi uzrokovani su nepravilnom ishranom i nedostatkom cirkulacije vazduha.
Činčile su idealne za zaposlenu porodicu koja je kod kuće tek u večernjim satima, jer su one tada najaktivnije. Izuzetno su inteligentne životinje, a životni vek im je od 15 do 20 godina.

http://www.animalandnature.com
http://mycutebaby1.blogspot.hr
http://mycutebaby1.blogspot.rs
http://mycutebaby1.blogspot.ba
To nisu tipični kućni ljubimci željni ljubavi i pažnje, oni su i dalje divlje životinjice i to egzotične.
Potrebno je barem sat vremena svaki dan igre sa njime da se privikne na ljudsku ruku i određenu osobu. Vid im je jako loš ali zato njuh i sluh imaju odličan. Nisu baš oduševljeni našom pažnjom i ježevi su samci, ne trebaju društvo u svojoj nastambi. Potrebno im je staviti kolut koji mogu vrtiti po noći zato što su aktivni uglavnom noću i kupiti malu ogradicu kojom možete ograditi preko dana ili večeri kada se igramo sa njima neko područje u stanu u koju im onda ubacimo igračkice sa kojima se vole igrati (role od wc papira, kuglice koje zveckaju...).
Kavez u kojojem ih držite ne smije biti žičanog dna da im nogice nebi zapele ( ili terarij pola drvo pola staklo), moraju biti na sobnoj temperaturi kako nebi otišli u hibernaciju.
. A da se navikne na čovjeka treba redovne igre i druženja no i tada on smatra čovjeka suvišnim te se nakostriješi kada ga se probudi ili pokuša primiti i onda ukočen bode. Kada se opusti jež ne bode.
KARAKTERISTIKE
Porjeklom je iz Afrike, ali takođe živi i širom Evrope, Azije i na Novom Zelandu. Afrički patuljasti jež je sitni sisar iz porodice Erinaceinae. Njihova osnovna karakteristika je prisustvo bodlji koje su u stvari tvrde šuplje dlake načinjene od keratina i dugačke su do 3 cm. Rađaju se sa malim i veoma mekanim bodljama, koje nakon šest nedjelja otpadaju da bi izrasle nove i prave. Bodlje im služe prvenstveno kao zaštita, nisu otrovne i ne mogu se lako odstraniti od tijela. Kod svih vrsta ježeva one su namjenjene u odbrambene svrhe, usmjerene su ka spoljašnjosti, a ježevi imaju sposobnost da to obezbijede umotavanjem tijela u lopticu. Donji dio tijela, noge i njuška prekriveni su finim krznom bijele boje.
Karakteriše ih ovalan oblik tijela i kratak rep. Težina koju dostižu je do 500 grama, a dužina oko 17cm, a nekad i više. Na prednjim šapama imaju 5 prstiju, dok se zadnje noge završavaju sa po 4 prsta sa dugim noktima koji stalno rastu. Najrazvijenije im je čulo mirisa i imaju odličan sluh. Najčešći su u normalnoj pepeljasto braokastoj bolji, ali su takođe veoma zastupljeni i albino afrički patuljasti ježevi.
SMEŠTAJ
Ovaj ljubimac može se držati u kavezu ili terarijumu, minimalnih dimenzija 60x60x35 cm. Dno treba da bude bogato obloženo piljevinom da bi jež mogao rovati i zakopavati se. Osim toga potebno je obezbijediti mijesto za sakrivanje, a to mogu biti kućice, cijevi, ili krpe pod kojim će jež spavati i gdje će se osjećati sigurno. Iako tokom dana uglavnom spavaju, probude se samo da piju vodu i da jedu. Ježevi se uveče bude i tada treba da budu što aktivniji. Dobro je u kavez postaviti krug za trčanje i druge igračkice na koje može da se penje. Osim toga ježa je dobro pustiti da se šeta po stanu uz nadzor. Ovi mali ljubimci za razliku od mnogih drugih životinja ne grizu kablove ili dijelove namještaja, ali su veoma radoznali i vole djetaljno da ispitaju njuškom teritoriju u kojoj su. U kavez ili terarijum treba postaviti dvije posudice za hranu: jednu za suvu, drugu za vlažnu hranu i posudicu ili pojilicu za vodu. Najviše im odgovaraju sobne temperature između 18 i 22 stepena. Ne treba ih izlagati promaji kao ni niskim temperaturama kako bi izbjegli zimski san tj. hibernaciju.
HRANA
Osnovu ishrane afričkog patuljastog ježa čine insekti. U prirodi se hrane crvima, skakavcima, cvrčcima, paukovima i glistama. Kao najbolja alternativa za kućne uslove preporučuje se hrana za mačke dehidrirana ili mokra. Osim toga ovaj ljubimac će rado jesti voće i povrće. Prija mu paradajz, spanać, šargarepa, endevija, zatim jabuka, banana, pomorandža, dinja, borovnica… Obrok je dobro obogatiti sa malo sviježeg posnog kravljeg sira ili kuvanim jajetom. Voda uvijek treba da bude sviježa i dostupna. Treba imati na umu da su ježevi skloni debljanju i da je potrebno vodti računa o njihovoj težini koja ne bi trebala da bude veća od 500 grama i omogućiti mu što više kretanja.
TEMPERAMENT
Ljubimaci koji ne zahtijevaju puno brige i pažnje. Spadaju u noćne životinje i tek u večernjim satima postaju aktivni pa su takođe pogodni kao kućni ljubimaci i za osobe koje nemaju baš puno vremena. Često ih opisuju kao ljupke i šeprtljave. Miroljubivi su i veoma znatiželjni. Uz malo strpljenja lako se mogu pripitomiti. Dok se ne naviknu na vlasnika i njegov miris znaju da “aktiviraju svoju odbranu” tako što se sklupčaju u lopticu i ispuštaju karakterističan zvuk sličan dubokom šištanju koji kombinuju uz poskakivanje tijelom. Ježa uvijek treba uzimati čistim opranim rukama, da bi se što brže navikao na miris vlasnika i vrlo nježno kako se ne bi uplašio.
Životni vijek ove životinjice je u prosjeku oko 8 -9 godina.

http://www.animalandnature.com

http://mycutebaby1.blogspot.ba
Jedna mala egzotična, i po mnogo tome jedinstvena životinjica, koja se i kod nas od nedavno počinje držati kao ljubimac.

Degue nazivaju još i čileanske ili pustinjske vjeverice. Degu spada u red dvojezubaca, zajedno s činčilama, kunićima. Prije si se svrstavali u red glodara, ali po novome se tretiraju kao poseban red. Dna analiza takođe pokazuje znantno manju sličnost s "pravim" glodarima.

Oblikom tijela su slični miševima, samo mnogo veći (otprilike veličine dlana), nešto veće glave i manje zašiljene njuške. Teže oko 150 do 200 grama. Imaju vrlo snažne zadnje noge s 4 prsta, koja završavaju oštrim noktima. Na prednjim nogama takođe imaju zakržljao peti prst, što novi vlasnici često pogrešno pripišu ozljedi ili deformaciji. Rep im je go, s busenom krzna na vrhu. Ima funkciju odbrane od grabežjivaca, i u slučaju snažnijeg povlačenja, posebnim sastavom mišića se odvaja od ostatka tijela, uz minimalno krvarenje. Zapravo slično kao kod guštera, samo što im ne naraste novi. Tijelo im je prekriveno gustim mekim krznom, ravnomijerno raspoređene žute i crne dlake, koja im u kombinaciji daje smeđu nijansu. Trbuh im je prekriven svijetlim, gotovo bijelim krznom, koje dobro reflektira dio UV spektra, na koje im je oko posebno osjetljivo. Kao i svi drugi srodnici, imaju velike sjekutiće koji kontinuirano rastu i moraju ih trošiti glodanjem hrane ili tvrdih predmeta. Prirodno su žute boje zbog reakcije enzima koje imaju u slini s klorofilom iz hrane. Ženke imaju produženu uretralnu cijev, što znatno komplikuje prepoznavanje polova.
Prirodno im je stanište u Južnoj Americi, vrlo su česti u Čileu, gdje često žive u vrlo teškim uslovims, na visokim nadmorskim visinama na obroncima Anda, hraneći se rijetkom suhom travom i sjemenkama. Zbog takvog načina života, vrlo temeljno mogu probaviti unesenu hranu, no nisu naviknuti na hranu bogatu hranjivim tvarima, pa im takva isehrana lako oštečuje organizam i dovodi do šečerne bolesti. Zbog toga su u Europu uvezeni kao pokusne životinje za istraživanje dijabetesa. Tek kasnije ih se počinju držati i kao ljubimci. U domovini ih smatraju štetočinama jer se znaju počastiti usjevima.

Degue još nazivaju čileanskim vjevericama jer ponašanjem podsjećaju na vjeverice. Iako žive u rupama ili podzemnim jazbinama, mnogo vremena provode tražeći hranu, koju nose i čuvaju u jazbinama. Dobri su penjači, brzo trče, mogu skočiti i do metar u daljinu, preko pola u visinu.
Jedna od vrlo karakterističnih osobina im je izuzetna društvenost. Žive u zajednicama od i preko 20 jedinki (prema literaturi, ponekad i do preko hiljadu), koje međusobno dijele nastambu, zajedno traže hranu, spavaju na gomili i međusobno se griju, upozoravaju se na opasnost, brinu o mladima.Sve ženke mlade smiještaju zajedno, i čitava zajednica brine o njima, ne vodeći računa ko je čiji. Jazbine su im čini složeni niz kanala s više ulaza kako bi lakše pobjegli mogućem predatoru, te niz prostorija različitih namjena, od čuvanja hrane, spavanja, obavljanja nužde do čuvanja mladih. Zajednički ih kopa cijela kolonija, formirajući lanac, u kojem svaki degu iskopanu zemlju baca onom iza njega. Dobro prihvačaju i druge životinje, činčilama dopuštaju da žive u njihovim jazbinama, te se griju uz njihovo debelo krzno.
Kako bi mogli funkcionisati u zajednici, razvili su vrlo složen sistem glasova, od upozorenja na opasnost, poziva na parenje, izražavanja prijateljstva, prijetnje, poziva mladima, poziva mladih ženki.
Izuzetno su znatiželjni i inteligentni. Iako je kod životinja često teško razlikovati inteligenciju od urođenih nagona, u ljudskom okruženju jasno se vidi prilagodba ponašanju koje nikako nije tipično. Za razliku od većine životinja, degu nikad ne spava (svaka sličnost s poznatom parolom slučajna). Nezavisno o smjeni dana i noći, oni prolaze kroz višesatne periode pune budnosti, kada skupljaju hranu, istražuju, kopaju, te periode kada se skupe i zajedno drijemaju na gomili poluzatvorenih očiju, ali uvijek svjesni okoline i spremni reagovati na potencijalnu opasnost. Vodu ne vole, ali se održavaju čistim kupanjem u pijesku, ćeškanjem (slično kao kada se pas ćeše stražnjom nogom, samo ubrzano) te međusobnim timarenjem. Imaju tačno određenu hijerarhiju u zajednici, prema kojoj se određuje redoslijed jedenja (alfa mužjak prvi jede, ostali čekaju da on završi), ko dobiva ženke. Svaka jedinka u zajednici ima svoju hrpu grančica, kamenja i sličnih predmeta koje donese pred jazbinu. Velićina iste označava status te jedinke u skupini. U koliko se neko odluči popeti na njegovo mjesto, pokušat će mu uzeti njegovu hrpu.
U prirodi rijetko dožive 2 godine jer predstavljaju glavni izvor hrane mnogim pticama, ali uz čovjeka uz pravilnu njegu redovno dožive 6 godina.

http://www.animalandnature.com
http://mycutebaby1.blogspot.ba
OVNOLIKI KUNIĆ
Podjelom po vrstama pripada u veliku. Ovnoliki kunići dijele se na francuske ovnolike i njemačke ovnolike.  
Ovnoliki kunić potjiče od engleskog ovnolikog, belgijskog orijaša i velikog normandijskog kunića. Mladi tek izleženi kunići su slijepi, goli i zavise isključivo o majčinom mlijeku, toplini gnijezda čak i u ljetnim mjesecima kao i o nadzoru i kontroli uzgajatelja. Kunica pravi gnijezdo u kotilici od sijena i dlake koju čupa s trbuha oslobađajući tako mlječne bradavice kako bi mali kunići mogli sisati. Nakon 15 dana progledaju i znatiželjno istražuju kotilicu i kavez. Kunice kote od 4-16 mladih iako je optimalan broj 6 mladih. Malim kunićima uši trebaju pasti do osme sedmice života. Od dana kada kunići počnu sami jesti pa do trećeg mjeseca starosti jedu jedan obrok smjese za kuniće ujutro i navečer. Tijekom čitavog dana mora im biti dostupna svježa voda. Mladi kunići se od majke odvajaju s 8 sedmica starosti. Kao prostirka u kavezu koristi se sijeno ili ječmena slama ili peleti i mora obavezno biti da kunići ne dobiju žuljeve. Ovnoliki kunić dostiže težinu i do 9 kg. Svojim izrazito mirnim karakterom pogodan je za uzgoj djeci i početnicima.Mirniji su od pauljastih kunića.
Znati čime smijete hraniti kunića, a pogotovo znati čime ne smijete je veoma važan dio brige oko kunića, jer pojedina hrana koja izgleda kao njihova prirodna hrana je zapravo izuzetno loša za njih.

Prehrana kunića treba se sastojati od:
- sviježeg sijena (miješavina raznih trava)
- sviježeg povrća i bilja
- i na kraju, od kvalitetnih peleta u manjim količinama. Sve što ne spada u navedeno treba smatrati "poslasticama" koje se daju u ograničenim količinama. Sviježa i čista voda treba im uvijek biti dostupna.
Voda
Voda je esencijalna za zdravlje kunića. Osim svih opšte poznatih uloga, ovde ćemo napomenuti da ona zajedno sa vlaknima pomaže održavanju crijevnog motiliteta i spriječava ileus. Kunići koji imaju ishranu bogatu sviježom hranom i ne piju mnogo vode. Moguće je čak da dobivaju dovoljnu količinu vode za rast i razmnožavanje, ali se ne preporučuje takva ishrana (sa samo zelenim). U preporukama se nalazi puno sviježe hrane ali ona ne sadrži ni približnu količinu vode potrebne kuniću. Kunić treba uvijek imati svježu vodu na raspolaganju. Voda je neophodna za zdravlje GI trakta, i spriječava ileus (začep).
Kunići koji jedu velike količine zelenog ne piju puno vode. Ukoliko se njihove „pijaće“ navike promijene, a da pre toga nije bilo promijene u navikama u ishrani, tada je vrijeme za posjetu veterinaru.
Nekada kunići počnu često piti zbog dosade. Obogaćivanje sadržaja života kunića, npr.igračkama kako bi se zaokupila njegova pažnja i izbjegla dosada će smanjiti unos vode. Pretjerano pijenje može biti simptom oboljenja diabetes mellitus, ali u pravilu je onda praćeno i povećanim unosom hrane i nesposobnošću održavanja tjelesne težine ili njenog povećanja.
Kuniću mora uvijek biti dostupna čista i svježa voda. Za vrijeme vrućih dana, ledena voda može pomoći da se rashladi. Neki kunići lakše piju iz posudica, one su lakše za čišćenje, no tada treba voditi računa da se kuniću ne vlaži podbradak.
Sijeno
80% – 90% dnevne prehrane bi se trebalo sastojati od sijena.

Hrana kunića treba sadržavati prvenstveno grubo strukturirana sirova vlakna, tj. sijeno/travu. Najbolja hrana za kunića je ona koja što je više moguće oponaša njihovu prirodnu ishranu. Kunići su tip životinje koja pase i brsti, u prirodi jedu male obroke tokom dana. Pošto je čista i svježa trava teško dostupna najbolje je kunića hraniti sušenom travom tj. sijenom. Hranjenje kućnog kunića sijenom omogućava mu da pase kao što bi u divljini, bez debljanja što je slučaj kod hranjenja sa visoko kaloričnom hranom poput peletića. Digestivni trakt kunića je razvijen tako da može prerađivati velike količine visoko - vlaknaste hrane u veoma kratkom periodu. Hranjenje nisko - vlaknastom hranom uzrokuje probavne smetnje. Mnogi od ovih problema se mogu spriječiti ili smanjiti ako kunić ima sijeno na raspolaganju.
Postoje dvije osnovne klase sijena: trave i leguminoze.

- Sijeno od trava se dobija sušenjem bilo koje vrste trave od mnogobrojnih koje postoje, i lako ga je prepoznati po dugim listovima koje okružuju središnju stabljiku. Ovo sijeno je poželjnije u ishrani kunića, uglavnom zbog niskog nivoa proteina i kalcijuma. Nivo vlakana u sijenu trava zavisi od starosti biljaka. Najbolje je miješano sijeno raznih trava ili ono od mačice (mačji rep).
- Sijeno lucerke ili leguminoza se najčešće dobija od alfalfa ili djeteline. Izgleda lisnatije nego sijeno od trava. Bogato je proteinima, kalcijumom, i energijom (kalorije). U većini slučajeva treba ga davati u ograničenim količinama. Kunići koji ne dobivaju pelete mogu se hraniti alfalfa sijenom pomiješanim sa sijenom trava, povećavajući nivo proteina i energije u ishrani.
VIŠE NA:
http://mycutebaby1.blogspot.hr

www.animalandnature.com
Ljudi koji nisu imali iskustva s kunićima ne mogu ni pretpostaviti sve nijanse njihove komunikacije i interakcije s osobama i životinjama kućanstva u kojem žive. Pravilan početak druženja i postavljanje sigurnih temelja komunikacije preduslov su za sretan, siguran i dug život kunića. Dolazak u novi dom u pravilu je popraćen stresom. Transport, odvajanje od majke i grupe u kojoj se rodio, gubitak poznatog i sigurnog terena i boravak u nekom od dućana sigurno ne pomažu te će preplašiti i najhrabrije.
Kunići su izuzetno društvena bića, koja u prirodi uvijek žive u grupama i idealno bi bilo kad bi život pod vašim krovom, proveli u društvu bar još jednog kunića Sreća kunića koji vrijeme provodi u društvu nemjerljiva je i neprocjenjiva.
Bilo bi idealno kada bi svaki novi vlasnik bio u mogućnosti uzeti par kunića, najbolje curu i dečka, koji bi uz pravovremenu kastraciju i sterilizaciju zajedno puno lakše prebrodili sve probleme prilagođavanja i proveli jedan sretan i ispunjen zajednički život.
Opšte je mišljenje da su oni mirne, plašljive životinje koje samo sjede u kavezu i nešto grickaju. Stvarnost je potpuno drugačija. Kunići su vrlo društvena, umiljata, zaigrana i inteligentna bića, ako imate par doživljaj je udvostručen. Veći dio dana i noći provode u spavanju ili dremuckanju, ali uvijek imaju vremena za igru, maženje i nestašluke. Najzaigraniji su predveče i naveče, te im tada svakako treba omogućiti slobodno kretanje posebno ako su tokom dana zatvoreni u kavezu. Bilo bi idealno kada bi cijeli dan bili slobodno pušteni ali to, nažalost, nije uvijek moguće. Vole kada ih se dira i mazi i ponekad znaju biti vrlo uporni ako nisu dobili svoju dnevnu porciju nježnosti (guranje njuškice pod vašu ruku je najočitiji znak).
Kao i sva druga živa bića i kunići imaju potrebu za komuniciranjem. Ono se, naravno, odvija bez riječi, ali njihov je govor tijela izrazito razvijen i kada ga upoznate točno ćete znati što vas kunić želi. Npr. ako se "otima" dok ga pokušavate uzeti u ruke, to je očiti znak da mu se u tom trenutku to ne sviđa. Rašireno je mišljenje da kuniće ne boli ako ih se podiže hvatajući ih za uši ili kožu iza vrata. To nije točno. Pravilan način je taj da ih sa jednom rukom obuhvatite oko donjeg dijela leđa (guze), a sa drugom ispod prsa. Brzo ih podignite i čvrsto prislonite na svoja prsa. To će im dati oslonac, jer postaju nervozni ako im šapice slobodno vise u zraku. Oni se u pravilu boje visine, tako da će sakrivati glavicu pod vašu ruku dok ih budete nosili.
Jedino će se kunić koji vam potpuno vjeruje i koji je naučen na nošenje od samog početka, opušteno dati nositi i zainteresirano će gledati oko sebe. Ako želite kunića koji će vam skakati u krilo dok čitate knjigu ili gledate televiziju, naučite ga da vam može vjerovati. Nemojte ga podizati protiv njegove volje i forsirati u nečemu što ne želi. Radije se spustite na pod i pridružite mu se u igri Oči u oči. Vole kada ih se gladi po leđima, po glavici i obrazima, oko ušiju, kad ga trljate po nosiću. Kada je raspoložen za maženje i ugodno namješten u stanju je satima ležati i uživati. Ako vam pažnja odluta, pa ga na trenutak zanemarite ponekad zna i zagrepsti ili vas gurnuti njuškicom. On vas ne želi ozlijediti, nego vas samo pokušava podsjetiti da postoji i da nastavite sa započetim "poslom". Izmislite razne igrice kojima se možete zajedno zabavljati. Ponekad će vam i on sam pokazati što bi želio raditi ili će jednostavno trčati i veselo plesati zeco-ples. Jedna od omiljenih igara im je igra "lovice", a igra se tako da vi trčite po stanu, a oni vas u stopu prate ili vi njih lovite a oni kao pokušavaju pobjeći, cijelo vrijeme budno pazeći da ste im na oku i da se još igrate. Siguran i zaigran kunić, opušten i sretan u svom domu uz zeco-ples vam iskazuje svoju ljubav i privrženost.

http://www.animalandnature.com
http://mycutebaby1.blogspot.ba
Činčila - Chinchila lanigera
Činčile obično žive oko 15 godina, mada nije neuobičajen i duži životni vijek (18-22 godine).
Dužina tijela im je oko 25-35 cm; a rep im je 12-15 cm dugačak.
Težina je od 400 do 600 g.
Redovno nošenje od malena utiče da se većina činčila brzo pripitomi i povećaju šanse da će biti privržene, iako je moguće da nekada neće želeti da se nose ili maze. Vrlo su aktivne i vole igru. Činčile se mogu čuvati pojedinačno, ali će im odgovarati i društvo istog pola ukoliko su iz istog legla ili su zajedno od malena.
Čičile su noćne životinje, pa će biti najaktivnije u toku noći. Aktivnosti im traju od sumraka do svitanja. Trebalo bi ih držati u mirnom dijelu stana u toku dana. Preferiraju rutinu u nošenju i hranjenju, i za njih može biti stresna promjena ove rutine. Budući da su tako aktivne, činčile zahtijevaju veliki prostor za vježbanje i igranje. Visoke temerature su opasnije za činčile od nižih, i jako je bitno da ne dođe do „pregrijavanja“.
Hrana za činčile
Činčile imaju veoma osjetljiv digestivni trakt, pa je bitno da ih hranite kvalitetnom hranom. U divljini, činčile jedu hranu bogatu dijetetskim vlaknima. Njihovom organizmu ne odgovara masna ishrana i pozamašne količine hrane, budući da ona može da izazove i poremećaje u varenju. Najbolje ih je hraniti kvalitetnim granulama obogaćenim svježim sijenom.
Promjena u ishrani takođe može poremetiti digestivni sistem, pa ih treba postepeno navikavati na novu hranu. Ukoliko planirate da im promjenite ishranu, počnite sa miješanjem male količine nove hrane sa starom, i postepeno povećavajte količinu nove hrane. Poslastice svedite na najmanju moguću mijeru.
Prioritet je hrana u granulama, budući da miješavina sjemenki može biti nutritivno dovoljna, ali jedino ako je činčila jede u kompletu (treba napomenuti da one često odvajaju i jedu samo omiljene djelove hrane iz miješavine).
Tražite granule baš za činčile koje sadrže 16-20 % proteina, 2-5 % masti i 15-35 % vlakana. Ukoliko ne možete da nađete kvalitetnu hranu za činčile, kao zamJenu koristite kvalitetnu hranu za kuniće ili zamorce (sličnog nutritivnog sastava).
Činčile će jesti jednu do dvije kašike granula dnevno. Iako nisu sklone prežderavanju, zbog svježine je preporučljivije da ih hranite malom količinom granula. Možete im dati kašiku granula ujutru i uveče (kada najčešće jedu); mada neki vlasnici hrane svoje činčile samo uveče. Šta god da odlučite, pokušajte da održite ritam, budući da, kao što je već napomenuto, činčile vole rutinu.
Teška keramička posuda je možda najbolje rešenje za spriječavanje da se hrana zaprlja i užegne.
Smatra se da kukuruz može da izazove probleme sa varenjem i nadimanje, iako je zastupljen kao sastojak u velikom broju miješavina hrane za čičile. Čičilama je neophodna ishrana sa puno vlakana, ali budući da kukuruz sadrži skrob, koji je u velikoj mIJeri nesvarljiv za činčile, trebalo bi ga izbJegavati kao poslasticu, ali i kao dominantni sastojak ishrane. Možda će Vam biti teško da izbJegnete kukuruz u granulama, pa je najbolje da pogledate sastav na kutiji i ukoliko je pri kraju liste, reč je o zanemarljivoj količini
Svakodevno ih hranite sviježim sijenom.
Čak i kada izaberete ishranu bogatu vlaknima, hranu u granulama morate oplemenjivati sijenom da biste bili sigurni da činčila uzima dovoljno vlakana za pravilno funkcionisanje sistema za varenje. Vlakna iz sijena pomažu u održavanju zdravlja zuba.
Dajte im sijena koliko god mogu da pojedu u toku dana. Sijeno bi trebalo oprati i mijenjati svakodnevno da se ne bi uprljalo ili ubuđalo.
Možete im dati sijeno u kockama, mada je preporučljivije hraniti ih sviježim listovima sijena, budući da ima više vlakana (a činčile vole i da se igraju sa njim). Starije činčile ne bi trebalo hraniti isključivo sijenom lucerke; ima visok sadržaj proteina, kalcijuma, i oksilata, pa pretjerano konzumiranje može da dovede do urinarnih i drugih problema (s druge strane, luerka je dobra za činčile u razvoju, za vrijeme parenja, i kao poslastica).
Sijeno od mačjeg repa je odličan izvor vlakana, i trebalo bi da čini osnovni dio hrane za odrasle činčile. Nemojte ih hraniti sijenom koje je vlažno, miriše sumnjivo ili nema boju.
Poslastice za činčile

Činčilama bi poslastice trebalo davati veoma pažljivo i u malim količinama - ne više od kafene kašike dnevno. Suvo grožđe i drugo suvo voće spadaju u njihove omiljene poslastice, mada je bogato šećerom, pa bi ih trebalo davati umjereno i povremeno. Preporučljivo je koristiti suvo grožđe kao poslasticu za vrijeme pripitomljavanja činčila, ali bi najbolje bilo isjeći zrno suvog grožđa na nekoliko manjih dijelova.

Nemojte im davati više od 3 ili 4 zrna suvog grožđa nedjeljno. U drugu preporučljivu poslasticu spada šipak, budući da ima dosta vitamina C i drugih hranljivih sastojaka. Najpopularnije poslastice za činčile su najčešće bogate mastima i šećerom, pa bi ih trebalo izbjegavati.

http://www.animalandnature.com

http://mycutebaby1.blogspot.ba
Kunići su razigrani ljubimci, koji traže interakciju sa svime što ih okružuje. Radoznali su, uporni i zainteresovani za sve novo i nepoznato. Obezbedjivanjem zanimljivih igračaka i prostora za igru, usmjeravaju se na pozitivne aktivnosti. Igračke su važne, jer kunićima koji većinu svoga vremena provode u kući ili stanu, a od toga jedan dobar dio dana sami, omogućuju mentalnu stimulaciju, fizičku vježbu i zanimaciju.  Istovremeno štite namještaj i štokove od pretjerano zainteresovanih ljubimaca. Kunićima su potrebne aktivnosti za održavanje tijela i uma, stvari na koje će se penjati, stvari pod koje će se zavlačiti, skakati na i oko njih, kopati i grickati. Bez ispunjavanja fizičkih potreba oni mogu postati depresivni i gojazni, ili mogu svoju neiscrpnu aktivnost usmjeriti na nameštaj ili još gore strujne kablove.
Kutije, tuneli, prolazi i kućice – sve je to dobrodošlo i stalno ispočetka zanimljivo. Bilo da su kunići u paru, veselo love, igraju se skrivača, grizu i stvaraju neke dodatne i ”nužne” otvore na svojoj novoj kartonskoj kućici ili se kunić igra sam – bitna je jedna stvar – nije im dosadno i imaju zadatak.
Drvene kućice raznih oblika i veličina – idealne su za grickanje, penjanje i provlačenje. Mogu se praviti u kućnoj varijanti ili se kupiti u pet šopovima
Papirne vreće i kartonske kutije za zavlačenje i provlačenje, grebanje i grickanje. Ako se primjeti da kunići jedu papir i karton, treba se opredijeliti se za neku drugu varijantu.
Specijalne igračke za kuniće koje se mogu napuniti sijenom ili hranom koja ispada kada se igračka kotura ili baca, spadaju u omiljene igračke kunića.
Kutija za kopanje – puna sijena (ili zemlje ako postoje uslovi) u kojoj mogu kopati, ležati i grickati, skakati unutra i veselo razbacivati.
Igračke za mačke, kao što su loptice koje zveckaju, sve što se može kotrljati i bacati, ili za papagaje, koje se okače u kavez i mogu se gurati, žvakati i bacati, takođe mogu poslužiti za igranje kunića. Izbor je veliki i treba imati u vidu da je igra aktivnost više nego važna, jer u suprotnom može doći do mnogih bolesti.
Kavez za kuniće je neophodan ukoliko su ovi simpatični glodari kućni ljubimci. Iako kavez za kuniće ne mora biti jedino mijesto gdje ovi kućni ljubimci mogu spavati, zbog njihove sigurnosti im treba obezbijediti mijesto u kojem će provesti veći deo dana. Kunići su kao kućni ljubimci prilično radoznale životinje i vrlo rado zalaze u razne dijelove stana. Strujni kablovi, skučen prostor, hemijska sredstva za održavanje higijene pa i različito sobno i ukrasno bilje predstavljaju najčešće opasnosti u ovakvom okruženju. Ukoliko se ne radi o stanu i kunići se drže u dvorištu, kavez za kuniće je neophodan jer će lako naći put iz sigurnog okruženja, a mogu predstavljati i plijen mačkama ili psima lutalicama.
Ukoliko u domaćinstvu postoje i drugi kućni ljubimci kao što su psi i mačke, kavez za kuniće je obavezan pogotovo u prvim danima zajedničkog života. U njemu će se kunići osjećati dovoljno sigurno, a pas ili mačka će moći da se upoznaju sa novim drugarom preko rešetki ili mreže.
Kada se bira kavez za kuniće, treba obratiti pažnju na nekoliko stvari. Na prvom mijestu je dimenzija. Veličina kaveza treba da bude tolika da kunić ima dovoljno prostora za normalan život. Dimenzije koje se se preporučuju su najmanje 60 x 60 x 50 cm. Naravno ove dimenzije treba korigovati u odnosu na rasu kunića koji se drži i na njegovu veličinu. Kavez za kuniće treba biti dovoljno veliki da se u njega mogu smijestiti posuda za hranu i vodu,posuda za wc i još da ostane mijesta da se mogu slobodno protegnuti.
Univerzalno pravilo: što veći kavez za kuniće, to bolje.
Druga važna stvar prilikom izbora kaveza je materijal od koga je napravljen kavez za kuniće. Preporučuje se kavez od metala ili čvrste plastike, a nikako od drveta. Drvo je materijal koji kunići veoma lako pregrizu upornim glodanjem i tako mogu sebi obezbijediti bjegstvo iz kaveza.
Takođe treba obratiti pažnju i na gustinu otvora na mreži kako kunić ne bi mogao da zaglavi neki od ekstremiteta ili čak i glavu.
Svakako treba izbijegavati kaveze sa rešetkastim dnom, jer kunići nemaju jastučiće na šapama kao npr. mačke, tako da vole čvrstu podlogu. Najpogodniji su oni sa plastičnom travicom na dnu, koja se može i posebno kupiti. Kavez za kuniće mora imati uvijek suvo dno. Posebno bi bilo dobro da je napravljen tako da vlasnik može redovno i djetaljno da ga čisti kako ne bi došlo do razvoja patogenih mikroorganizama.
Kunići bolje podnose hladnoću nego vrućinu. Ako su na otvorenom kavez treba postaviti u sijenci. Ne smiju biti na promaji.
Ukoliko se drži veći broj kunića treba obezbijediti kavez u kojem će se oba kunića osjećati udobno i imati dovoljno mijesta da ne smetaju jedan drugom. U kavez se mogu postaviti i rane igračke za kuniće.

www.animalandnature.com
Ukoliko ste mislili da zamorci nisu životinjice koje bi mogli malo 'izdresirati' – varate se. To je vrlo jednostavno, ali zahtjeva malo više slobodnog vremena. Potrebno je steći povjerenje od svog zamorca. Izvadite ga iz kućice (prvi puta možda neće htjeti izaći pa ga pokušajte namamiti hranom ili ga oprezno rukom uhvatite za tijelo i izvucite) pridržite ga u rukama i počnite ga maziti. Važno je da vaš zamorac uživa u tome, ali ako mu smeta pokušajte ga staviti na neku mekanu površinu i onda ga s jednom rukom lagano gladite po tijelu. Zatim uzmite komad voća ili povrća te mu ga dajte iz svoje ruke proizvodeći nekakav zvuk ili dozivajući njegovo ime. Kada ga pojede, uzmite ga i vratite u kavez. Sutradan, na jedno mjesto u kavezu stavite mu hrane te počmite proizvoditi isti zvuk kao i prije. On će polagano izaći iz kućice, te će pretražiti kavez u potrazi za hranom. Nikako mu u međuvremenu nemojte izvaditi hranu, jer više neće imati povjerenja u vas. To je prvi korak u dresiranju - naučili ste ga znakovima kada dobiva hranu.
Kada ga tek dobijete, on ne zna obavljati nuždu u svakom kutu svog kaveza, pa tako i u svojoj kućici. On može i sam naučiti obavljati nuždu u jednom kutku vašeg kaveza, a ukoliko to želite ubrzati, posegnite za jednostavnim rješenjem. Pri generalnom čišćenju kaveza, dio na kojem želite da vaš zami obavlja nuždu malo slabije properite, a ostale vrlo ja ko izribajte. Na taj će način životinjica pomoću mirisa uspijeti raspoznati kutak u kojem će obavljati nuždu. Eto, već ste naučili dva korisna savjeta za pripitomljavanje i dresuru. Katkad svom ljubimcu dajte poslasticu, svakodnevno mu mijenjate vodu, izvedite ga van kaveza, igrajte se njim, pričajte s njim, osigurajte mu svakodnevno dostupno sijeno i vaš će ljubimac biti sretan.
ISHRANA
Zamorci nisu zahtjevne životinjice. Oni su pravi maleni gurmani čija prehrana je vrlo raznolika. Ovaj maleni glodavac glasanjem će vam dati do znanja da je vrijeme za hranjenje. No trebate biti umjereni jer ove simpatične izjelice vole grickati do mile volje.
Glavna hrana zamoraca (80 posto dnevne prehrane) je sijeno kojeg moraju imati stalno i to u neograničenim količinama te gotova dehidrirana hrana (bez žitarica)
Što se svježih namirnica tiče svaki dan omogućite svježe voće (svo voće koje ima više od jedne koštice poput jabuke, kruške, jagode, naranče, mandarine, bobičastog voća…) i povrće (sve osim žitarica, mahunarki i ljutog povrća poput češnjaka, đumbira, luka i papričice). Namirnice moraju biti oprane, svježe i suhe.
ZABAVA
Obožavaju dvije stvari: glodanje i igru. Kako bi im osigurali zdrav i sretan život pobrinite se da su uvijek aktivni i da im nije dosadno. Možete osmisliti cijeli niz zabava za zamorca, posebno ako niste puno vremena kod kuće.
Postavite svuda po kavezu razne vrste poslastica kao što su komadići jabuke i mrkve. To će biti prava zabava i vježba za vašeg zamorca, a pronalazak poslastice bit će dodatna nagrada.
Savršena igračka za zamorca je rola papirnatih ručnika. Stavite je u kavez i u nju malo hrane. Ne zaboravite prerezati karton po sredini kako zamorac ne bi ostao zaglavljen. 
Zamorci se vole skrivati, pa mu u kavez stavite malu kutiju ili kućicu s otvorima kroz koje će viriti. 
Neka kavez uvijek bude u prostoriji u kojoj ljudi najviše borave. Ove životinjice ne vole samoću.
Napravite mu malu policu u kavezu na koju će se moći popeti i promatrati svijet oko sebe. 
Zamorci su jako zabavni i vole se družiti s ljudima. Uvijek su spremni za igru, a kada pobjegnu iz kaveza omiljena igra im je ona skrivača. 
Zamorci koji nemaju krzno jako su škakljivi. 
Kako vole glodati, ako možete, nabavite im grančice jabuke. Osim što će im glodanje biti zabava, pomoći će im održati zube zdravima.
Redovno ih puštajte iz kaveza i provedite vrijeme u igri s njima. Na pod postavite kartonske role u koje ćete sakriti njihovu omiljenu hranu. Istraživanje je dobro kao igra, ali i kao vježba za zamorca. 
U malu posudu stavite piljevinu ispod koje ćete sakriti poslastice. Vaš zamorac će uživati u istraživanju i otkrivanju poslastica.
Nabavite još jednog zamorca, ako za to imate mogućnosti, jer ove životinje vole društvo. Zanimljivo je da najviše vole biti s istom vrstom, pa tako ako već imate ženku neka i drugi zamorac bude ženka. 
Ako imate dvorište i sigurni ste da ćete moći paziti na zamorca da se ne izgubi, omogućite mu zabavu u vrtu. Ne izvodite ga van ako je temperatura viša od 26 stepeni, jer će im postati prevruće. Nije pametno ostavljati zamorca u dvorištu bez nadzora, jer on je stručnjak za bježanje. Zamorci su skloni hipotermiji pa pazite da ih ne izvodite po velikim hladnoćama.
Ne dozvolite im da vježbaju u loptama ili kotačima. Takve igračke su dobre za hrčka, ali zamorac je prevelik i ima prekratke noge za takvu vrstu igračaka. Njihovo korištenje može uzrokovati ozljedu kralježnice.
Kao i za sve druge životinje, i za zamorca vrijedi pravilo što veći kavez to bolje.

http://www.animalandnature.com
http://mycutebaby1.blogspot.ba
Što se tiče tjelesnih karakteristika, sluh im je izuzetno dobar. Nemaju bez razloga tako velike uši. Mogu ih okretati u svim smjerovima (osim ovnolike vrste koja je tu malo ograničena), a osim toga, mogu pomicati jedno uho neovisno o drugome i tako istovremeno primati zvukove iz dva različita smjera. Uši im služe kao radar pomoću kojeg primaju veliku količinu informacija iz svijeta koji ih okružuje, ali i kao pokazatelj raspoloženja i namjera. Čak i dok spavaju "radari" ostaju uključeni. Velike oči, smještene sa strane, omogućavaju im vidokrug od skoro 360 stupnjeva. Udaljene objekte vide oštro (u prirodi pomoć pri uočavanju grabežljivaca), dok one koji su im vrlo blizu ne vide baš najjasnije. Imaju tzv. slijepu tačku ispred nosa i zbog nje ponekad ne vide komadić hrane koji im se nalazi ravno pred nosom. Vide bolje od nas pri slabom svjetlu, a boje, najvjerojatnije, ne raspoznaju. Njuh im je izuzetno osjetljiv, a nosnice su gotovo stalno u pokretu (oko 20-120 puta u minuti), no kada su potpuno opušteni mogu se i potpuno smiriti. Njuh je među kunićima glavni oblik komunikacije. Iz njega razaznaju dob, pol, društveni i reproduktivni status druge jedinke. On im pomaže i pri prepoznavanju ljudi. Dugačkim brkovima i obrvama služe se pri istraživanju stvari koje im se nalaze pred njuškicom, kao i pri snalaženju u mraku.
Rex kunići koji imaju male brkove i obrve tu su malo zakinuti, ali imaju druge načine otkrivanja svijeta oko sebe. Cijelo tijelo im je vrlo osjetljivo na dodir i nikad se ni u kom slučaju ne smiju udariti. Što se okusa tiče, to im nije jača strana. Iako mogu raspoznati različite okuse i razviti sklonosti prema određenoj vrsti hrane, nisu u stanju razlikovati otrovne biljke ili stvari od onih koji su pogodni za ishranu. Zbog toga će pojesti gotovo sve što im servirate, pa je vaša odgovornost za njihovu pravilnu ishranu time veća. Kombinacijom pokreta, poza, njuškanja i reakcija razvili su sofisticirani način komunikacije koju, uz malo truda, možete naučiti te na taj način bolje razumjeti što vam novi član porodice želi reći.
Kunićima je grickanje urođena potreba i predstavlja im pravo zadovoljstvo. Ako im ne omogućite dovoljno igračaka i grančica za grickanje najvjerojatnije da će se na udaru naći vaš namještaj, kablovi ili neki drugi dio stana. Vlastite želje i prohtjevi su im obično na prvom mjestu i potrebno ih je dovoljno zaokupiti da ne stignu razmišljati o onome što ne smiju. Vole rušiti razne stvari i sve što se može gurnuti, srušiti, pomaknuti ili odgurati jako je interesantno. Mogu biti i prilično tvrdoglavi. Ponekad ih ništa ne može zaustaviti da naprave ono što su naumili. Jako dobro znaju što smiju a što ne, ali to elegantno zaborave kad god im odgovara.
U stanju su se pritajiti i nekoliko sati dok vi ne zaboravite da se nešto događa i polako se odšuljati na mjesto zloćina da završe ono što su počeli npr. oljušte tu groznu tapetu sa zida. Znaju biti i lukavi. Tako će poneki kunić strpljivo čekati da na tren izađete iz prostorije, a onda napraviti ono što zna da ne smije - skočiti na element na kojem stoji televizor, jer sa iza njega krije baš onaj kabl koji mu već duže vrijeme ne da mira i koji kao da je stvoren da ga pregrize. Kada se vratite u sobu, kunić će biti na svom mjestu sa blaženim izrazom lica. No, nije primijetio da baš tog dana niste obrisali prašinu i da ste ga uhvatili na djelu. Ljutnja tu ništa ne pomaže, jer će njegova reakcija najvjerojatnije biti: "Tko, ja? Pa zar ti ja tako izgledam?". Ako ga, pak, uhvatite u trenutku nedjela, brzinom munje će doskakutati u neko sklonište, baciti se na bok i praviti se kao da se to njega uopće ne tiče. Da bi se spriječili ovakvi incidenti potrebno ih je zaokupiti i osigurati im veliki broj igračaka i drugih (sigurnih) zanimacija te osigurati kablove i ostale opasne stvari da se ne bi ozlijedili.
Neki kunići mogu biti i agresivni, a ponekad čak i ugristi. Takvo ponašanje im nije urođeno, nego je rezultat neprimjerenog postupanja. Najčešće će agresivni biti oni kunići koji najveći dio vremena provode zatvoreni u kavezu, emocionalno zapostavljeni i s vrlo malo kontakta s ljudima ili oni koji su doživjeli neku traumu ili bili zlostavljani. Prerano odvajanje od majke i grupe takođe može biti jedan od uzroka agresivnosti jer beba kunić neće steći potrebno samopouzdanje i sigurnosti te može otići u krajnost - postati ekstremno plašljiva ili agresivna. Da bi se to spriječilo, potrebno je izabrati kunića koji je pravilno odvojen od majke i grupe (s minimalno 8 sedmica) te ga od malih nogu što više držati u rukama ili krilu i iskazivati mu ljubav i nježnost. Kao i sve druge životinje, različiti kunići imaju različit karakter. Neki vole da se diraju, nose i glade, a neki ne. To ne znači da su ovi drugi neprijateljski raspoloženi. Neki će biti razigrani, drugi će više vremena provoditi u dremuckanju i izležavanju.

http://www.animalandnature.com
http://mycutebaby1.blogspot.ba
http://mybabyrabit.blogspot.ba/
Zamorci su simpatični i dobroćudni čupavci, zabavljači s kojima nikada nije dosadno. Vole ljude, uživaju u hrani, a briga oko tih neodoljivih glodavaca vrlo je jednostavna. U današnje vrijeme ta mala slatka stvorenja sve više osvajaju srca ljudi. Zamorci su porijeklom iz Južne Amerike i mogu težiti i do 3 kilograma-uobičajenoženke: 700 - 1200 g, mužjaci: 800 - 1600 g . Krzno im je različitih boja i šara, a postoje dugodlaki i kratkodlaki zamorci. Životni vijek im je 6-8 godina u prosjeku.
Zamorčići su jedni od najdobroćudnijih kućnih ljubimaca. Ta životinjica vrlo je plaha te je treba naučiti na ljudski dodir, ali jednom kad vas prihvati, postat će prava mala mazilica. Važno je naglasiti kako zamorci gotovo nikada ne pokazuju agresivnost pa se ne morate bojati neočekivanih ugriza. Njihov je karakter vrlo jednostavan. Ako im se ne svidi vaše ponašanje, oni će vam to pokazati tihim predenjem ili će šutke zbrisati u svoju kućicu. Oni su i pravi zabavljači. Obožavaju društvo i pašnju i vole se igrati. Ako nemate vremena za svoje životinjice, preporuka je da kupite dva zamorca jer će tako biti mnogo sretniji.
Kako bi bili zdravi i sretni zamorcima je potrebno osigurati dovoljno veliki smještaj. Nije im potrebna nikakva rešetka, samo plastična, četvrtasta posuda dubine 15 do 20 centimetara jer se oni, za razliku od kunića, ne penju i ne skaču. Ne treba ih četkati (osim dugodlakih) niti kupati, a odlazak kod veterinara nije potreban ako je životinja u kući, jede i vesela je.Kavez je bolje na povišenom mjestu, jer su jako bojažljivi.
Zamorci su pravi gurmani, a ishrana im je vrlo raznolika. Glasanjem će vam dati do znanja da je vrijeme za hranjenje. No, trebate biti umjereni jer te simpatične izjelice vole grickati do mile volje. Glavna hrana (80 posto dnevne ishrane) im je sijeno koje moraju imati stalno, i to u neograničenim količinama, te gotova dehidrirana hrana (bez žitarica). Važno je i da svojim slatkim ljubimcima svaki dan omogućite svježe voće ( voće poput jabuke, kruške, jagode, naranče, mandarine,... i povrće (sve osim žitarica, mahunarki i ljutog povrća poput češnjaka, đumbira, luka i papričice). Namirnice moraju biti oprane, svježe i suhe.
Zamorci su ljubimci koji ne traže mnogo, a svakoj će porodici pružiti ljubav i mnogo zabave. No, da biste sačuvali njihovo zdravlje, važno je pripaziti i na ishranu.
Zamorci su simpatične životinjice koje pripadaju porodici glodara, a zahvaljujući tome što nisu zahtjevni i za njih je lako brinuti, sve su češće izbor za kućnog ljubimca u mnogim porodicama.
U životu zamorca vrlo je bitna pravilna ishrana od koje zavisi koliko će dugo vaš ljubimac živjeti te kakv će mu biti kvalitet života. Njegovo zdravlje zavisi o tome čime hranite svog ljubimca pa je vrlo važno da dobiva sve potrebne hranjive sastojke.
Što se tiče ishrane, zamorci su biljojedi, a suho sijeno mora im uvijek biti dostupno, jer je to baza njihove ishrane. Osim gotove hrane za zamorce, svog ljubimca trebali bi svakodnevno hraniti i voćem i povrćem, jer su to izvori vitamina C, koji mu je jako potreban. S kriškom jabuke/kruške/banane/dinje/lubenice/naranče/breskve nećete pogriješiti, kao ni sa listom zelene salate/radiča/matovilca/špinata/blitve, a voljet će i peršin, celer, korabu, krastavac i mrkvu. Iz voća uvijek maknite koštice, a od povrća izbjegavajte kelj, brokulu, cvjetaču, prokulicu i zelje, jer napuhuju.
Probava zamorca funkcionše samo ako stalno jede pa mu obroci moraju biti razdijeljeni tokom cijelog dana. Najbolje je hraniti ga 3 puta na dan, npr. ujutro prije posla, nakon što dođete kući i prije spavanja. Takvo hranjenje ne izaziva kod njih proždrljivost, već se najedu u miru i bez stresa.
Što više različite hrane, to bolje. U svakom trenutku vaša životinjica mora imati mogućnost izbora što mu se jede, što je jako važno za pravilnu i uravnoteženu ishranu. Takođe, sve ostatke hrane, koju ne pojede preko noći ili duži dio dana, trebate maknuti iz kaveza i zamijeniti je svježom. Vole rutinu pa ih treba hraniti svakodnevno u približno isto vrijeme.
Što se hrane tiče, kao i kod većine životinja, najbolje je koristiti hranu koja je namijenjena isključivo njima. U njihovu ishranu mora biti uključeno i sijeno zbog trošenja zuba i probave. Njihova omiljena prirodna hrana je trava pa u nju možete dodati i list maslačka. Najbolje je hraniti ga dva puta dnevno u određenim dozama, ali je važno i osigurati zamorcu dovoljno vode. Od domaćih namirnica jedu voće i povrće, naročito ono koje je bogato vitaminom C.